Velimir Grgić - Strah i prezir u Las Vegasu, by Velimir Grgić

Strah i prezir u Las Vegasu, by Velimir Grgić

Ponedjeljak, 26 Listopad 2009

U stotom ste Kliku mogli čitati skraćenu verziju moje avanture iz Vegasa i Nevade. Obećao sam integralnu na ovim stranicama pa evo - uživajte!

Bili smo negdje blizu Barstowa na rubu pustinje kad su droge počele djelovati – uvijek sam htio započeti tekst lajnom kojom je Hunter S. Thompson lansirao svoj besmrtni klasik 'Strah i prezir u Las Vegasu', slijedeći upravo njegove korake u pijesku. Al' šipak! Moj pustinjski vodič Jeff, veteran vijetnamskog i panamskog rata, a danas stručnjak za svemirce i zmije-napadačice, odmah me obavijestio da je Barstow o kojem piše Thompson zapravo u Kaliforniji te da slikanje ispred table grada dolazi u obzir samo ako otputujemo u Los Angeles pa iz njega krenemo natrag prema Nevadi. Državi u kojoj su, usput rečeno, droge jedina stvar na no-no listi, što u prijevodu znači: ludi Hunter mogao je riskirati 1971. godine, ali ne i ja, zbunjeni Hrvat na proputovanju državom u kojoj se, što je i dalje jedna od najvećih perverzija libertarijanskog zakonodavstva Nevade, tolerira prostitucija, kocka je legalna, hodanje po cesti s litrama otvorenog alkohola u ruci i želucu još je legalnije, a nošenje dva zataknuta pištolja za pojasom normalno poput pederuše na jadranskim plažama – no posjedovanje marihuane i dalje vas može strpati u maricu s rukama vezanim iza leđa. Hvala lijepo, rekoh samom sebi, na ovom putovanju držat ću se Red Bull-Coca Cole, jedne od odvratnijih kombinacija smućkanih unutar iste konzerve, kupljene zajedno s 'patriotskim bakinim kolačima' (kila šećera zapečena u bojama američke zastave) i DVD-om filma 'W' za 10 dolara, na prerijskoj benzinskoj crpki u Alamu, koji sat vožnje nadomak Vegasa. Uzeo bih i bajkersku kožnu kapu s maramom, da nije činjenice kako i velike američke motorističke pivopije, o kojima je Hunter također tako lijepo pisao u 'Hells Angels', imaju daleko manje glave od nas Balkanaca.

I što onda ostaje od jedne od najikoničnijih prvih rečenica literature 20. stoljeća, kad iz nje šutnemo Barstow i drogu ljutu? Ostaje pustinja, predivna, žuta, na 40+ stupnjeva zagrijana i vrućim vjetrom prepečena pustinja, u kojoj se između kilometara ničega uguzila jedna od najpoznatijih, najosvjetljenijih i najrazuzdanijih oaza svijeta, grad Las Vegas, mjesto rođenja i smrti američkog sna. Svjetski centar hedonizma i ponos Nevade za 40 milijuna turista godišnje danas nije ništa drugo nego potez hotela u samom centru, gotovo svi odreda s istim vlasnicima talijanskih (khm, khm) prezimena. Striptiz barovi nisu na Stripu (iako se taj potez kroz centar slično zove), već oko njega, a na samom kraju Stripa čeka vas jednako čuveni Downtown, Vegas kakvog su poznavali Sinatra i Dean Martin, svaki s po dvije plavuše u krilu za partijom pokera. Bez cyber-neona, ali s raštrkanom mrežom kapelica za vjenčanja i beskrajnih odvjetničkih i 'bail bonds' ureda razasutih oko zgrade uvijek krcatog suda. Osobno sam tijekom jedne večeri gledao pravo hapšenje iz 'Copsa', s dva murjaka koji se obrušavaju na crnca i ruše ga na pod, dok u pojačanje stiže dodatni automobil s rotirkama. Unatoč visokoj stopi kriminala u okolnim kvartovima, centar je stopostotno siguran – poput oaze u oazi, spreman udovoljiti bezbrižnom hedonizmu, pravi Disneyland za odrasle. Za Vegas s razlogom upotrebljavaju složenicu 'diznifikacija pretjerivanja'. A kako to izgleda kad odrasle pustiš s lanca?

Koliko je kocka važna Vegasu jasno je već pri slijetanju u zračnu luku, gdje vas dočekaju prva zvečanja jednorukih Jackova. Svaki sljedeći korak po gradu namijenjen je trošenju, bilo da vam je preferencija rulet ili apsolutno suludo klađenje na male elektroničke plastične konje (da, ljudi su oko stola navijali s ulozima u utrci!). A ako vam dosadi krupije koji glumi MC-ja te džiberski s mikrofonom diže pokerašku atmosferu, možete napustiti kockarnicu i izići na zrak pa zaigrati na sreću nasred ulice. Šokantno, mašina za virtualni Texas hold'em nema u hotelskim sobama, ali kockarnice zapravo jesu hoteli (tj. njihovi lobiji), koji usto funkcioniraju i kao mali gradovi prepuni klubova, kafića, trgovina i dvorana za koncerte. U njima dobru lovu dižu svi, od Jerryja Seinfelda do Cher i genijalnih Penna & Tellera. Što će Ameru putovnica kad samo u Vegasu, na razmacima od nekoliko stotina metara, ima svu egzotiku svijeta – hotel Pariz dolazi u paketu sa slavolukom pobjede, Eiffelovim tornjem tek upola manjim od originala i restoranom s malim ulicama spojenim drvenim kućicama, od kojih svaka krije po jednu kuhinju pojedine francuske regije; hotel New York fascinantna je replika s Kipom slobode, bruklinskim mostom i golemim roller coasterom iznad krovova; hotel Venetian čine Markov trg, neizostavno lažno nebo na stropu i vodeni kanali razasuti po hotelu, za vožnju gondolama; Luxor je piramida sa sfingom, izložbom ostataka Titanica i čoperom Crissa Angela u hodniku... I naravno, čuveni Caesars Palace, Mandalay Bay i MGM Grand, u kojima Tom Jones i dalje skida gaćice sredovječnim domaćicama, a UFC fajteri nastavljaju sipati litre na krvave mrlje od Tysonovih mečeva. Mandalay Bay poznat je i po bazenu s valovima. Za surfanje. Ima i borilački muzej, u kojem možete kupiti iz Japana uvezene Cro Copove akcijske figurice – za 250 dolara! MGM Grand, uz žive lavove u hodniku, ima i pravi labirint bazena, uključujući i dnevne ekskluzivne tulume Wet Republica, samo za najzgodnije, najnabildanije i najplavije, koje ponekad nabrijavaju P Diddy i Lindsay Lohan, kao unajmljeni hotelski MC-ji.

Hoteli, dakle, jesu Vegas i nude sve, no pronjuškate li malo naokolo, naići ćete, primjerice, na pub O'Shays, ispred kojeg vas patuljak u zelenom s megafonom doziva na partiju Beer Ponga, popularne barske igre s bacanjem ping-pong loptica po stolu i pivom koja se mora eksati upadne li ona u jednu od punih čaša s druge strane. Beer Pong je u Americi toliko velik da je Howard Stern na svojoj televiziji emitirao turnir njegove striptiz verzije u nastavcima, a u nekim trgovinama u Vegasu možete kupiti i posebne loptice, rukavice i znojnike za igru. Brendiranih katetera još nema. U Margaritavilleu popijte vino legendarnog Jimmyja Buffeta, a ako imate sreće, uhvatit ćete i koncert njegovih kolega, koji stalno uveseljavaju lokalne kauboje i turiste iz susjednih sela. Poput genijalnog Alana Jacksona čije smo narodne budnice gledali u M Resortu, luksuznom odmaralištu izvan grada, otpjevane u pratnji deveteročlanog benda i golemih video zidova na hotelskom bazenu s vatrom koja gori u vodi. Okolica pruža još puno toga pa skinete li se sa Stripa, naći ćete i cure koje se skidaju, striptiz klubove (pravilo se zna – tamo gdje se ne služi alkohol, one su gole, gdje se loče, nisu) razasute u okolnim ulicama do kojih ćete morati automobilom, obzirom da su pristojno odvojeni od relativno 'očišćenog' centra grada. Osim ako ne računamo 'gusarski show' ispred hotela Treasure Island, gdje se striptizete u tangama po brodu naganjavaju i uvijaju uz R&B, pred očima djece i njihovih roditelja.
Od eskorta ne možete pobjeći, obzirom da su po ulici na metar udaljenosti jedan od drugoga strateški raspoređeni (ilegalni?) meksički imigranti, zaposleni uvaljivati špilove karata s fotografijama i telefonskim brojevima djevojaka, nebitno jeste li u društvu vlastite, ili ste djevojka sama. Leci se moraju podijeliti, a što se ne podijeli od ruke do ruke, ostaje u eskort oglasnicima, koji se besplatno mogu uzeti iz mašina na ulici. Garantiraju vam lapdance u miru hotelske sobe, što nije isto što i prostitucija. Ne uopće.

Izleti izvan neonske oaze također otvaraju nova vrata spoznaje, ne samo zbog pejotla koji se navodno može pronaći u udaljenim pustinjskim pustopoljinama – u blizini je i čuveni Grand Canyon, a koji sat vožnje prema Arizoni krije se i ozloglašeni Area 51, američka toliko-tajna-da-službeno-ne-postoji vojna baza koja ili krije svemirski brod iz Roswella, ili služi za testiranje opakog oružja (ili oboje). Moja je sreća da me Jeff, veteran s početka ovog teksta, odlučio odvesti na stražnji ulaz baze, gdje turisti često ne dolaze. Zašto bi bili poput ostalih?, komentirali smo, fotografirajući se pred velikim natpisom 'Zabranjeno fotografiranje', mašući suvenirima kupljenim u obližnjem popularnom rednek-restoranu Little A'le'inn, i to pred nadzornim kamerama koje je vojnik, 'pobjegavši' u nadzornu kućicu čim nas je ugledao, usmjerio prema našim njuškama. Srećom, nije usmjerio i nišan snajpera... barem mislim da nije. Svemirce nismo vidjeli, ali rampa i bodljikava žica izgledali su... kao svaka druga rampa i bodljikava žica, samo što vas za ostale rampe i žice koje vidite vlast ne uvjerava da ne postoje. A samo nekoliko sati vožnje od Area 51 natrag prema Vegasu (pod uvjetom da vozite brzinom koja je nama iz džepa izvukla 60 dolara kazne nakon presretanja od strane klasično springstinovskog Highway Patrolemana), ispod roller coastera koji vozi u rikverc nalazi se hotel Sahara, a u njemu Nascarov restoran sa 60 centimetara velikim burritom. I da, ta zemlja vlada svijetom.

komentara (6) Add Comment