'The Revolution Will Not Be Televised', pjevao je legendarni Gill Scott-Heron još 1971. godine, ali da je prije toga malo bolje čitao Orwella, znao bi da je u krivu – pojam videokracije upotrebljava i John Kifner, novinar The New York Timesa, kada opisuje rumunjsku revoluciju i smaknuće Ceausescua, 'prvu revoluciju emitiranu uživo na televiziji'.
No opet, Scott-Heron u neku ruku i jest bio u pravu – nova revolucija nije samo na televiziji, nova revolucija jest televizija, a ta je revolucija, kako je opisuje i redatelj dokumentarnog filma 'Videokracija', zapravo nova 'kulturna revolucija', prisutna gotovo posvuda, ali s fascinantnim, gotovo šizofrenim simptomima naglašenima u modernom talijanskom društvu, simptomima koji imaju tendenciju zaraziti i svoju okolinu, a kojoj, vidi vraga, pripada i Hrvatska. Ta nova, digitalna, zaglupljujuća i šarena, plesom, smijehom i golim poprsjima vođena revolucija možda nije toliko okrutna kao Maova kulturna revolucija u Kini šezdesetih, ali je gotovo identično antiintelektualna i dovoljno brutalna u svojoj virtualnoj ponudi snova narodu koji uvijek nasjeda na iste trikove.

Cijeli tekst pročitajte - ovdje

komentara (1)

ime

naslov

komentar

Dodaj